KNJIGA NE-DOBITNIK NIN-ove nagrade za 2025.

Rudnici, ratni zločini, korumpirani mediji, ljudi iznad vlasti ...

Život kakav jeste.

Pokvareno, korumpirano društvo kojim vladaju mediji žedni novca a koje novac okreće zauzvrat – kriminalni krugovi prožeti s establišmentom i koji se s establišmentom „igraju“, večite igre vlasti – opisano, ali samo kao „senka“, nedorečeno, skriveno, između redova svetskog teatra, gde smo mi samo jedan mali igrač na pozornici. Jer tema romana je zapravo mnogo univerzalnija. Ljudska. Kosmička - Srbija, Kosovo, Bosna to su samo delovi pozornice. Ili rekviziti.

Ljubav i lepota neće spasiti svet. Plemenitost neće pobediti.

O čemu je knjiga „Olovna ljubav“? Možda o ljubavi koja se dogodila, ali kakva ljubav može da bude u senci prevara, strasti i otvaranja najvećeg rudnika olova na svetu u istočnoj Srbiji?

Tamo gde je novac u pitanju, ogroman novac – kakvo je mesto za ljubav dvoje ljudi? Koji se uz to nalaze na moralno suprotstavljenim stranama?

Da, knjiga je o ljubavi, ali na drugačiji način.

Ne postoje srećne ljubavi koje traju. Ili prestanu da traju ili više nisu srećne.

Postoji samo zaprljanost i bol devedesetih, neostvarenosti, prevare u uzavrelom kotlu mesa – Srba, Roma, Albanaca i Hrvata – na Balkanu i šire.

Upropašćeni životi i ratom osakaćena psiha društva koja se očitava u svakom pojedincu.

ODLOMAK :

Postoji mogućnost, naravno, da je zapravo ovo čista priča, divna priča o razvoju Srbije, o otvaranju novog kopa, okna, kako god se zove, koje će tako pozitivno uticati na lokalnu ekonomiju, stanovništvo, sarkastično rečeno: „olovo će udahnuti novi život u taj kraj“. Ma, jebote, koga ja to lažem?! Sviram kurcu, a znam šta moram da uradim. Kao da je bitno šta će se videti ili šta se neće videti, poenta je da izveštaj mora da bude pozitivan, šta god da vidimo i šta god da mislimo. Svi ti seljaci zajedno sa svojom stokom mogu da popadaju od trovanja olovom, ali nikome se neće jebati za to. Poenta je da izveštaj mora da bude pozitivan.

Urednik, kad me je pozvao u svoju kancelariju, nije mogao da bude jasniji od toga. U stvari, način na koji mi je to rekao nije ostavljao mnogo prostora za improvizaciju.

„S radija se čuje bugi-vugi, putujemo, dani su predugi...“ – čuje se s radija zaista. Ne mogu da se setim kako se zove ta grupa. U polusnu slušam muziku.

Kada sam bio u pubertetu, gledao sam neki film. Kasno uveče, dok sam čekao zapravo pornić kako bih ga izdrkao, išao je dokumentarac na Bi-Bi-Siju o porno-industriji. Priča je bila o porno-glumcima i glumicama. Između ostalih bio je i neki tip koga je novinar ispitivao o tome kako je raditi taj posao. Ispostavilo se da glumi u gej pornićima, a da sam nije gej.

Kada ga je novinar pitao kako je to glumiti u gej pornićima kad nisi gej, rekao je nešto tipa:
– Ne znam, čoveče, ja ovde samo popušim kurac i uzmem 1500 dolara.
– Da, ali šta radiš posle, kakav je osećaj? Da li stvarno nisi gej? – insistirao je novinar.
– Nisam gej. Popušim kurac, uzmem 1500 dolara i onda idem na skijanje – bio je nekako smrknut i tih dok je to izgovarao.

Ko zna, možda i jeste bilo tako lako, a smrknut izraz lica je imao zbog toga što je inače tako izgledao. Dakle, posle idem na skijanje. I nisam gej. To je plan.